Pravni fakultet (Sveučilište u Splitu)
Pravni fakultet (Sveučilište u Splitu)
  • ???
  • Ono što je (samo) u spisima, to ne postoji; pismeno poduzete radnje (koje nisu i usmeno iznesene u postupku pred sudom) bez pravnog su značaja.

Pravni fakultet

Domovinskog rata 8
21000 Split
Hrvatska

+385 (21)
Centrala.: 39 35 00
Tajništvo: Fax: 39 35 97
Fax (porta): 39 35 96
Dekanat 39 35 02
Referada 39 35 68
Knjižnica tel./fax 39 35 75

OIB: 03541568700

Žiro račun: HR212330003-1100030638

Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu » God. 43 (2006), Broj 3-4 (83)

USTROJSTVO SUDOVA I PRAVNIČKA DJELATNOST U OSIJEKU OD 1850. DO 1945.GODINE

ISSN 1847-0459

Ključni naslov: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (Online)
Skraćeni ključni naslov: Zb. rad. Prav. fak. Splitu (Online)
     Druga polovina 19. stoljeća u Hrvatskoj bila je obilježena čitavim nizom novina.
     Godine 1848. u Hrvatskoj je ukinuto kmetstvo, te se nakon toga ukazuje potreba da se arhaični feudalni sudbeni sustav izmjeni i prilagodi novonastalim prilikama. Takva situacija pogodovala je mogućnosti da se u pravni sustav Hrvatske i Slavonije uvedu zakoni koji su vrijedili na ostalom području Austrijske carevine.
     Tako se krajem 1852. g. u primjenu uvodi Opći austrijski građanski zakonik, a te iste 1852. g. u hrvatsku pravnu praksu uvodi se i “Kazneni zakonik o zločinstvih, prestupcih i prekeršajih”. 
     Opći austrijski građanski zakonik u Austriji je u pravni život uveden još 1811. g., a njegovu uvođenju je prethodio dug put predanog rada brojnih komisija i istaknutih pravnika svoga vremena. Prvi radovi na tom zakonu počeli su još u 18. stvinu provodi EU. U posljednjem dijelu rada govorimo o hrvatskom pravnom sustavu, dajemo kraći pregled tuzemnih materijalnopravnih rješenja te govorimo o nedostatnosti postojećih kolizijskih pravila te perspektivama njegova razvoja. Pri tome se osobito referiramo na trendove EU te uspješnu aplikaciju pravne stečevine u hrvatsko kolizijsko pravo.

2. Suvremene društvene okolnosti i nužnost prekogranične zaštite potrošača
Govoriti o zaštiti potrošača u kolizijsko pravnom kontekstu znači govoriti o posebnom segmentu ugovornog statuta za koji je znakovita usmjerenost zaštiti kategorijama ekonomski slabije ugovorne strane , konkretnije zaštiti radnika i zaštiti potrošača, o kojima dalje govorimo. Uvriježeno baziranje kolizijskopravne upute na načelu najbliže veze u ovom se području materijalizira kroz uputu na ono pravo kojemu je osoba koju treba zaštiti najbliže vezana . Specifični interes zaštite jedne ugovorne stranke se u kombinaciji s načelom najbliže veze u konačnici ostvaruje kroz primjenu onog prava kojemu je ta osoba svojim privatnim vezama najbliže povezana. Ipak, razrješenje situacija s prekograničnim potrošačkim ugovorima ipak nije tako jednostavno. Popularnost Interenta i sve intenzivnija pripadajuća mu trgovačka razmjena u svome se najvećem dijelu odnosi upravo na potrošačke ugovore. Opećnito gledano, potrošački je onaj ugovor u kojemu fizička osoba, koja djeluje izvan svoje profesionalne djelatnosti, stupa u tržišnu razmjenu s profesionalnim partnerima radi stjecanja dobara i usluga . Nepobitno je nadalje da je najveći broj ugovornih odnosa vezanih uz Internet međunarodno obilježen . Uslijed praktičnog pritiska ovog medija i pravna regulacija doživljava značajne promjene koje su poglavito znakovite za međunarodno privatno pravo. Naime, u području je međunarodnog privatnog prava danas upitna prikladnost primjene tradicionalnih poveznica, poput mjesta sklapanja ugovora ili pak mjesta njegova izvršenja, budući iste dijelom zaista postaju neprimjenjive . Konkretnije, internetski medij omogućava sklapanje a) ugovora koji se zaključuju na mreži, ali se u potpunosti izvršavaju na teritoriju neke države (off-line), kod kojih je uporaba tradicionalnih poveznica moguća, ali i b) ugovora koji se zaključuju, ali i izvršavaju u potpunosti na Internetu (on-line), kada nema elemenata potrebnih za tradicionalnu lokalizaciju ugovora . Fizičkog dodira ugovornih strana nema primjerice kod kupovine kompjuterskog softwarea putem Interneta, budući se ugovor sklapa s ponuđačem po uputama sadržanima na njegovoj web stranici, isti se plaća elektronski ukucavanjem broja kreditne kartice te se u određenom elektronskom formatu dostavlja na adresu elektronske pošte kupca. U slučaju manjkavosti ovog proizvoda, potrošač se može naći u nezavidnoj situaciji kada pokuša odgovoriti na nekoliko osnovnih pitanja: pred kojim sudom može tužiti prodavatelja?, koje će materijalno pravo biti primjenjeno na ovaj ugovor?; kakvu mu pravnu zaštitu pružaju odnosni materijalnopravni propisi? Jedan je od temeljnih preduvjeta nesmetane trgovine pravna sigurnost. Stoga je normativnim aktima nužno otkloniti moguće prepreke tomu .

3. Nacionalna kolizijska regulativa
Kolizijskopravnu zaštitu potrošača najprije je predvidio njemački AGBG iz 1976., god. a zatim i nekoliko europskih zakona, poput austrijskog, švicarskog te najrecentnijeg slovenskog rješenja.
Njemački Zakon o uređenju prava opcih uvjeta poslovanja odnosi se na potrošačke ugovore zaključene putem općih uvjeta poslovanja. Kada je u pitanju problematika određivanja mjerodavnog prava, zaštita se potrošača provodi ograničavanjem lex autonomiae. Naime, iako se čl. 10. st. 8. nedvojbeno proglašavaju ništavim dijelovi općih uvjeta poslovanja koji sadržavaju izbor mjerodavnog prava, iznimka je ovom pravilu situacija u kojoj ne postoji viši interes potrošača za primjenu njemu domaćeg prava. Stvarni učinci zaštite potrošača koji se postižu ovakvom konstrukcijom odredbe, ostaju dvojbeni . Nadalje se smjerana zaštita potrošača ostvaruje primjenom prisilnih propisa AGBG-a, ali uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta: da je do zaključenja ugovora došlo temeljem javne ponude, javnog oglašavanja ili slične poslovne djelatnosti na području Njemačke te da je potrošač u trenutku sklapanja ugovora imao prebivalište ili redovno boravište na području Njemačke.
Austrijski Zakon o međunarodnom privatnom pravu 1978. predviđa dvodimenzionalnu zaštitu potrošača u slučajevima određivanja mjerodavnog prava potrošačkih ugovora . Strankama se dozvoljava izabrati mjerodavno pravo, uz uvažavanje prinudnih normi koje štite potrošača. Izbor prava će se smatrati štetnim za potrošača uvijek kada mu izabrano pravo pruža lošiji položaj od konkurirajućih propisa njegove države. Za potrošačke je ugovore mjerodavno pravo države redovita boravišta potrošača, ukoliko mu materijalni propisi iste pružaju dodatnu zaštitu, te je ugovor izvršen poslovnom aktivnošću prodavatelja u tom mjestu.
Švicarski je Zakon o međunarodnom privatnom pravu u odnosu na austrijskog zakonodavca načinio pomak definirajući pojam potrošačkog ugovora. Naime, u čl. 120 određuje potrošački ugovor kumuliranjem pozitivnog i negativnog uvjeta: onaj koji se odnosi na uobičajenu potrošnju za osobne i obiteljske potrebe, ali koji nije u vezi s profesionalnom ili poslovnom aktivnosti te osobe. Zakonodavac isključuje mogućnost stranačkog izbora prava (čl. 120 st. 2.), te primarno mjerodavnim određuje pravo redovita boravišta potrošača ukoliko je a) prodavatelj u toj državi primio narudžbu za odnosnu kupovinu, b) ukoliko je ponuda ili oglas u toj državi prethodio izradi ugovora te je potrošač u istoj državi poduzeo pravne radnje za sklapanje ugovora c) ukoliko je prodavatelj nagovorio potrošača da ode izvan te države i iz neke druge napravi naruđbu proizvoda.
Novim se Zakonom o međunarodnom privatnom i procesnom pravu Slovenija pridružila državama koje u kolizijskopravnim rješenjima uvažavaju specifičnosti potrošačkih ugovora. Po već navedenim modelima, zaštita se potrošača provodi ograničavanjem stranačke autonomije primjenom prisilnih propisa države potrošačeva prebivališta. Podredno je rješenje bazirano na fiksnoj uputi na državu potrošačeva prebivališta uz ispunjenje nekoliko taksativnih uvjeta koji korespondiraju onima sadržanim u Rimskoj konvenciji, te će niže biti detaljno opisani .



4. Izvori međunarodne kolizijske zaštite potrošača
Na univerzalnoj je razini temeljni inkubator višestranih međunarodnih ugovora Haška konferencija. U njezinu se okrilju ne provodi zasebna briga za zaštitu potrošača, te unatoč nekim ranijim nastojanjima do danas niti jedna konvencija koja bi regulirala ovu problematiku nije donesena . Naime, osamdesetih je godina na 14. Haškoj konferenciji izrađen Nacrt konvencije o pravu mjerodavnom za određene potrošačke prodaje (u daljnjem tekstu: Nacrt), ali isti nikad nije pretvoren u pravu konvenciju . Do izrade je Nacrta došlo uslijed nedostatne zaštite potrošača u području ugovora o prodaji, a koji je regulirala Haška konvencija o mjerodavnom pravu za međunarodnu prodaju robe usvojena 1955. (u daljnjem tekstu Haška 1955.). Stoga je niz pravila sadržanih u Nacrtu trebalo ili uključiti u izmijenjenu Hašku 1955. ili pretvoriti u samostalnu konvenciju. Sam je Nacrt konvencije predviđao primjenu na međunarodnu potrošačku prodaju robe, ali samo ukoliko je ugovor na određeni način bliže vezan za državu potrošačeva redovitog boravišta . Primarno je mjerodavnim pravom u Nacrtu usvojena stranačka autonomija, iako je izbor bio ograničen primjenom prisilnih propisa države potrošačeva redovita boravišta. Nadalje prihvaćeno je samo izričito iskazivanje volje u pisanom obliku što je uvjet neostvariv na internetskoj prodaji. Mada u konačnici nova Haška konvencija o mjerodavnom pravu za međunarodnu prodaju robe iz 1986. iz polja primjene čak isključuje potrošačke ugovore, Nacrtom se konvencije o potrošačkoj prodaji Konferencija više nije bavila.
Neke od postojećih Haških konvencija mogle bi doći u obzir prilikom rješavanja sukoba zakona kod međunarodne prodaje u kojoj se nađe potrošač. Pri tom u prvom redu mislimo na već spomenutu Hašku konvenciju o mjerodavnom pravu za međunarodnu prodaju robe iz 1955., a koja je godine 1964. stupila na snagu; te na njezinu izmijenjenu verziju iz 1986. koja do danas nije na snazi (u daljnjem tekstu Haška 1986.) . U oba je rješenja primarno mjerodavno pravo koje izaberu ugovorne stranke, a podredno pravo prodavateljeva mjesta poslovanja, dok niti jedno ne predviđa zasebna pravila za potrošače ili pak primjenu prisilnih propisa, poput rješenja članka 5. Rimske konvencije, o kojoj će poslije biti govora.
Govoreći o regionalnom ujednačavanju ugovornog statuta, valja naglasiti dosege Interameričke konvencije o pravu mjerodavnom za međunarodne ugovore iz 1994. , ratificirane u 17 latinsko-američkih država. U domeni potrošačkih ugovora ona ipak ne predstavlja značajan nam instrument, iako iz svojega polja primjene ne isključuje potrošačke ugovore, niti ne sadržava posebne odredbe predviđene zaštiti ove kategorije! Stoga u obzir dolaze opće odredbe Konvencije, primarno je to pravo koje su stranke izabrale (uz primjenu prisilnih propisa polaznog prava i prisilnih propisa države s kojom je ugovor u najbližoj vezi), a podredno je to pravo najbliže veze.
Regionalno ujednačavanje rješenja usmjerenih boljoj zaštiti potrošača osobito je znakovito u EU. Uz značajan korpus pravne stečevine materijalnopravnog karaktera, osnove kolizijskopravne zaštite potrošača u pravu EZ-a postavila je Konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorne odnose tzv. Rimska konvencija . Uz opća rješenja, Rimskom konvencijom smjera se pružiti dodatna zaštita određenim kategorijama osoba, te su uz radnike (čl. 6.) to i potrošači (čl 5.) o kojima dalje govorimo. Kolizijsku zaštitu potrošača Rimska konvencija ostvaruje kroz dva mehanizma; primjenu izabranog prava ograničava prisilnim propisima, te nadalje krutim kolizijskim pravilom podrednog statuta određuje primjenu prava potrošačeva redovita boravišta. Rimska konvencija dakle i u području potrošačkog ugovornog statuta načelno dozvoljava stranački izbor mjerodavnog prava, kako izričit tako i prešutni . Međutim, autonomija stranaka je ograničena, te potrošaču ne smije biti uskraćena zaštita koja mu pripada prema prisilnim odredbama prava njegova redovnog boravišta. U prilog takva određenja ističe se kako potrošač može u svakom slučaju računati na zaštitu koju mu pruža pravo njegova redovnog boravišta. Konceptom prisilnih propisa prijeći se načelno neograničena sloboda ugovaranja mjerodavnog prava, kako slijedi: stranke mogu izabrati mjerodavno pravo, ali ukoliko je ugovor značajno bliže vezan za drugu državu, prisilni propisi iste mogu u primjeni imati prvenstvo naprama odredbama izabranog mjerodavnog prava. Definicija je prisilnih propisa u Rimskoj konvenciji sadržana u čl. 3. st. 3 koji ih opisuje kao pravna pravila od kojih se ugovornom voljom ne mogu odstupati. Radi se o međunarodno prisilnim propisima od kojih stranke ne mogu odstupati niti u tuzemnim, ali niti u onim međunarodno obilježenim ugovornim odnosima . Isto tako u čl. 7. st. 2 Rimske konvencije stoji da ničim u konvenciji ne može se ograničiti primjena prisilnih pravila foruma, dok je i čl. 7. st. 1. određene primjena prisilnih propisa države koja nije ni lex fori niti država izabranog prava, već ona s kojom ugovor stoji u najbližoj vezi.
Kako je gore rečeno, daljnja se zaštita potrošača provodi kroz odredbe podrednog statuta, gdje je čl. 5. st. 3. za potrošačke ugovore predviđena iznimka općoj presumciji, te ugovor sklopljen sukladno okolnostima opisanima u čl. 5. st. 2. valja prosuđivati po pravu države u kojoj potrošač ima redovito boravište.
Europska je Komisija 2003. izdala Zelenu knjigu o izmjeni Rimske konvencije iz 1980. o pravu mjerodavnom za ugovorne obveze u instrument Zajednice i njezinoj modernizaciji . Javna rasprava koja je uslijedila u značajnoj je mjeri dovela u pitanje prikladnost zaštite potrošača ostvarenu konvencijskim rješenjem . Konvencijsko je rješenje u praksi često dovodilo do paradoksalnih situacija paralelne primjene prava prodavatelja i prava potrošača. Složenost je takvog postupka uvjetovala narušavanje procesne ekonomije, koja poglavito u potrošačkim sporovima nije dopustiva s obzirom na relativno niske tužbene zahtjeve.
Stoga je u Prijedlogu Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o pravu mjerodavnom za ugovorne obveze izmijenjena odredba čl. 5. koja regulira potrošačke ugovore.
Čl. 5 glasi: «Na potrošačke ugovore u skladu s uvjetima iz stavka 2. te u smislu stavka 2. ovog članka primjenjuje se pravo države redovita boravišta potrošača. (2) Stavak 1. primjenjuje se na ugovore sklopljene od strane fizičke osobe – potrošača, koji ima redovito boravište u državi članici, s tim da predmetni ugovor ne predstavlja redovite poslove koje potrošač obavlja u sklopu svoga zanimanja, sa drugom osobom – profesionalnom strankom koji postupa u okviru svoga posla. Odredbe stavka 1. će se primijeniti pod uvjetom da je ugovor sklopljen sa osobom koja se bavi trgovinom ili drugim zanimanjem na području države članice u kojoj potrošač ima svoje redovito boravište ili ako ta osoba na bilo koji način provodi takve aktivnosti na području te države članice ili na području više država članica uključujući i državu članicu u kojoj potrošač ima redovno boravište, a ugovor spada u polje djelovanja ranije navedenih aktivnosti, osim ako ponuđač nije znao gdje se nalazi redovno boravište potrošača, a ta činjenica nije uzrokovana njegovom nepažnjom. (3) Stavak 1. neće se primijeniti:
- na ugovore o pružanju usluga kada se usluga potrošaču treba pružiti isključivo izvan države u kojoj on ima svoje redovito boraivšte
- na ugovore o prijevozu osim ugovore o prijevozu paketa u smislu Direktive 90/314/EEC od 13. lipnja 1990.,
- na ugovore koji se odnose, na pravo na stvari ili na pravo korisnika na nepokretnoj imovini, osim ugovora koji se odnose na pravo korisnika ugovora o timeshareingu u smislu direktive 94/47/EC od 26.listopada 1994.»
Ovdje stoga nalazimo opredjeljenje za pravo potrošača, koje se opravdava jednostavno: potrošač će tek ponekada ulaziti u prekogranični ugovorni odnos, dok prodavatelj svoju robu stalno nudi i prodaje u različitim državama, on ionako mora poznavati propise svih tih različitih država! U tom je smislu prodavatelj kod sastavljanja standardiziranih ugovora morao usuglašavati odredbe vodeći rečuna o prisilnim propisima koji su na snazi u zemlji prodaje. Drugim se stavkom utvrđuju uvjeti za primjenu posebnog pravila. Potrošačev ugovorni partner mora biti osoba koja se profesionalno bavi djelatnošću koja je predmet ugovora. Istim se zapravo slijedi čl. 15 Uredbe br. 44/2001, nekadašnje Brusselske konvencije, kada je u pitanju prodaja na daljinu. Potrošačeva ugovorna stranka mora biti profesionalac, koji je usmjerio svoje poslovno djelovanje na državu boravišta potrošača. Zadnji dio ovog stavka predviđa zaštitnu klauzulu koja štiti prodavača u slučaju sklapanja ugovora s potrošačem, koji je iznio lažne podatke o mjestu svoga boravišta.
Valja naglasiti da se kolizijska zaštita potrošača unutar EU provodi na sektorski načih kroz smjernice. Naime, nekolicina smjernica koja prvenstveno na materijalnopravnoj razini provodi odnosnu potrošačku politiku istovremeno sadržava i kolizijske norme. Takvu inkorporaciju mehanizama međunarodnog privatnog prava nalazimo primjerice u direktivi EZ-a o zaštiti potrošača pri prodaji na daljinu iz 1997. , koja sadrži i odredbu kolizijske naravi. Sporazumnim izborom prava države ne-članice potrošač ne smije izgubiti zaštitu koju mu pruža Smjernica, ako ugovor ima bližu vezu s jednom ili više država članica. Smjernice ne određuju pobliže pojam bliske veze, nego je to prepušteno držvama članicama (čl. 12. st. 2.).

5. Zaštita potrošača u Republici Hrvatskoj
5.1. Materijalnopravna razina zaštite potrošača u RH je sve do prije nekoliko godina bila u potpunosti nezadovoljavajuća. Potošač je bio zaštičen tek malim brojem odredaba disperziranih u različtim propisima . Budući je 29. listopada 2001. god. Hrvatska potpisala s EZ i njihovim državama članicama Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), kojim one smjeraju poduprijeti napore RH u razvijenju gospodarske i međunarodne suradnje, te između ostalog nalažu uskladiti zakonodavstvo RH sa zakonodavstvom EZ. U području zaštite potrošača značajan je čl. 74. SSP-a koji glasi:
"U tu će se svrhu i u njihovu zajedničkom interesu stranke poticati i osigurati:
1. usklađivanje zakonodavstva i prilagođivanje zaštite potrošača u Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Zajednici;
2. politiku aktivne zaštite potrošača, uključujući veću informiranost i razvoj neovisnih organizacija;
3. učinkovitu pravnu zaštitu potrošača radi poboljšanja kakvoće potrošačke robe i održavanja odgovarajućih sigurnosnih standarda."
Područje zaštite potrošača ocjenjeno je kao jedno od prioritetnih područja u procesu približavanja EU, budući je ono nužan preduvjet nesmetanom funkcioniranju unutarnjeg tržišta. RH mora ispuniti i primijeniti standarde koje namece EU . Doduše, intezivnoj regulaciji ovog pravnog područja u vidu stvaranja i oblikovanja prava zaštite potrošača kao samostalne i zaokružene pravne cjeline prethodio je dugi niz godina . Tek je Ugovorom iz Maastrichta (1993.) zaštita potrošača postala zasebna politika EZ, te je čl. 153 ciljem zaštite potrošača odredio zaštitu zdravlja, sigurnosti i ekonomskih interesa potrošača, kao i promidžbu prava potrošača na informiranje, obrazovanje i organiziranje s ciljem očuvanja zajedničkih interesa. Zaštita se potrošača odvija se kroz načelo supsidijarnosti, horizontalnosti i minimalnog usklađivanja. Na materijalnopravnoj se razini zaštita potrošača unutar EU provodi putem direktiva. Cilj direktiva je uskladiti zakonodavstva država članica, na način da se potrošačima pruži barem minimalna zaštita. Bitno je postići cilj usklađivanja, pri čemu se državama ostavlja sloboda u izboru metoda i oblika. Da bi pravila iz smjernica postala dijelom pozitivnog prava država članica, članice moraju uključiti pravila u svoje domaće pravo . Direktive u području zaštite potrošača uglavnom su smjernice minimalnog usklađenja, te se s obzirom na dobra i intrerese koje štite svrstavaju u četiri kategorije . Budući države članice mogu predvidjeti strože propise od onih koje predvidi smjernica i dalje postoje razlike među državama članicama u obliku i mjestu na koje uređuju pitanja vezana uz zaštitu potrošača. Stoga se javljaju i tendencije za kodifikacijom prava zaštite potrošača, koja bi omogućila usklađivanje različitih termina, podigla razinu zaštite potrošača, s ciljem veće transparentnosti i dostupnosti potrošačima; popunila praznine u područjima u kojima još nije postignuta ujednačenost.
Za usklađivanje hrvatskog prava zaštite potrošača s europskim standardima hrvatski je zakonodavac imao na raspolaganju dvije mogućnosti: a) izmijeniti postojeće propise u kojima se nalaze odredbe na koje se potrošači mogu osloniti, b) donijeti poseban zakon koji će na jednom mjestu obuhvatiti sve najvažnije odredbe o pravima i obvezama potrošača. Odabaran je drugi model te je lipnju 2003. usvojen Zakon o zaštiti potrošača , (ZZP) koji je na snazi od rujna iste godine. Osnovni cilj ZZP-a zaštititi gospodarske interese potrošača, pružiti potrošaču zaštitu u slučajevima opasnosti za život, zdravlje, imovinu..... Izrazito je važno da potrošač, koji je slabija strana poslovne transakcije, bude u potpunosti upoznat sa svojim propisima, a s tim da se i ti propisi nalaze na jednom mjestu. Na povećanju se zaštite potrošača mora i dalje raditi, kako na razini EU, tako i nacionalnih država .

5.2. Kolizijskopravna zaštita potrošača u RH
Hrvatski propisi koji sadržavaju kolizijske norme za ugovore ne predviđaju posobene odredbe za potrošačke ugovore. Za njih vrijede opća pravila, dakle stranačka autonomija kao primarno mjerodavno pravo (čl 19. ZRSZ) te podredno pravo najbliže veze i kataloška uputa (čl. 20.) . U tezama za hrvatski Zakon o međunarodnom privatnom pravu smjera se pojačanoj zaštiti potrošača, a po modelu čl. 5. Rimske konvencije.
Tekst teze 25. glasi; « Za ugovore o isporuci pokretnih stvari ili za ugovore o pružanju usluga nekoj osobi, potrošaču, sa ciljem koji je izvan njezine profesinalne djelatnosti (potrošački ugovori) ili za ugovore o financiranju takvog posla mjerodavno je pravo koje su ugovorne stranke izabrale.
1. ako je zaključenju ugovora prethodila izričita ponuda ili reklamiranje u toj državi i ako je potrošač poduzeo u toj državi pravne radnje potrebne za zaključenje ugovora ili
2. ako je druga ugovorna stranka ili njezin zastupnik primio narudžbu potrošača u toj državi ili
3. ako se radi o ugovoru o prodaji robe kod kojeg je potrošač iz države svojeg redovnog boravišta otputovao u drugu državu i tamo predao narudžbu, ukoliko je prodavatelj organizirao to putovanje u namjeri poticanja potrošaća na zaključenje ugovora.
Ako ne postoji izbor mjerodavnog prava, za ugovore koji su zaključeni pod okolnostima navedenim u stavku 2., mjerodavno je pravo države u kojoj potrošač ima redovno boravište. Za oblik potrošačkih ugovora koji su zaključeni pod okolnostima navedenim u stavku 2., mjerodavno je pravo države u kojoj potrošač ima redovno boravište. Ova se teza ne primjenjuje na;
a) ugovore o prijevoz;
b) na ugovore o pružanju usluga kad se usluga potrošaču treba isključivo pružiti izvan države u kojoj on ima svoje redovno boravište.
Bez obzira na stavak 5. ova se teza primjenjuje na ugovore koji uz paušalnu cijenu predviđaju kombinirane usluga prijevoza i smještaja.»
Kako je u komentaru Teze 25. detaljno opisano, prvi stavak predstavlja autonomnu definiciju potrošačkog ugovora, drugi stavak odraz je načela ograničenja lex autonomiae prisilnim propisima države potrošačeva redovita boravišta uz pretpostavke iz točke 1- 3. Dakle izbor prava dopušten je ako su ostvarene pretpostavke iz toč. 1-3, ali učinci se izbora ograničavaju navedenim prisilnim propisima. Stavak 3 određuje podredno mjerodavnim pravom potrošačkih ugovora državu redovita boravišta potrošača dok stavak 4 predviđa isključivo mjerodavnim pravom države redovita boravišta potrošača za oblik ugovora.

6. Zaključak
Poredbeno međunarodno privatno ugovoreno pravo, kako prikazuju ovdje navedene međunarodne konvencije i nacionalni zakoni, posebnu pozornost poklanja kolizijsko pravnoj zaštiti potrošača. Ona se ogleda kroz ograničavenje, za ugovorno pravo uvriježene stranačke autonomije, te primjene fiksnih poveznica u podrednom statutu potrošačkih ugovora. Ove je trendove potrebno implementirati i u predstojeći novi hrvatski Zakon o međunarodnom privatnom pravu. Uvažavajući da je jedan od preduvjeta nesmetanom kretanju roba, kapitala, usluga i ljudi pravna sigurnost, uz suvremene globalizacijske trendove, pojačanu mobilnost ljudi, i sve češće posezanje za kupovinom roba i usluga putem Interneta, RH je dužna svojim građanima koji kao potrošači konzumiraju ove usluge osigurati adekvatan pravni milje i dostatnu pravosudnu zaštitu. Ovdje prikazani trendovi kolizijsko pravne zaštite (uz pitanja utvrđivanja međunarodne nadležnosti te prisilne naplate potraživanja koji u ovom radu nisu obrađeni) ključni su aspekti potrošačkih ugovora sa stranim elementom.
Pridruži nam se na Faceu Prati pravsthr na Twitteru Prati pravsthr preko RSSa