Pravni fakultet (Sveučilište u Splitu)
Pravni fakultet (Sveučilište u Splitu)
  • ???
  • promijenivši ono što treba promijeniti; s nužnim izmjenama

Pravni fakultet

Domovinskog rata 8
21000 Split
Hrvatska

+385 (21)
Centrala.: 39 35 00
Tajništvo: Fax: 39 35 97
Fax (porta): 39 35 96
Dekanat 39 35 02
Referada 39 35 68
Knjižnica tel./fax 39 35 75

OIB: 03541568700

Žiro račun: HR212330003-1100030638


Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu » God. 46 (2009), Broj 2 (92)

Jugoslavija: unitarna država ili federacija povijesne težnje srpskoga i hrvatskog naroda – jedan od uzroka raspada Jugoslavije

ISSN 1847-0459

Ključni naslov: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (Online)
Skraćeni ključni naslov: Zb. rad. Prav. fak. Splitu (Online)
Zajednička država južnoslavenskih naroda, Jugoslavija, kroz čitavo dvadeseto stoljeće odgovarala je većini srpskih političara kao unitarna država, pod hegemonijom srpskoga naroda. Nesrpski narodi su u Jugoslaviji bili u većini, pa je tekao proces federalizacije: u „prvoj“ Jugoslaviji, pred Drugi svjetski rat - osmišljena je Banovina Hrvatska, a tihom demokratizacijom „druga“ Jugoslavija je dobila koncepciju „labave“ federacije. Bujanjem snažnoga nacionalističkog pokreta u Srbiji, pod vodstvom lidera Slobodana Miloševića, taj se proces nastojao zaustaviti, što je naišlo na otpor drugih federalnih jedinica. Uz to, labavljenjem centralne autoritarne i vlasti jačale su centrifugalne sile. Kada je postalo jasno da se Jugoslavija ne može održati (nestalo je kohezivnih faktora, a diktatura je odumirala), cilj Srbije je postao da se dijelovi Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, gdje u znatnijem broju živi srpsko stanovništvo, priključe srpskoj državi - pod cijenu upotrebe oružane sile.
Uzrok ratova koji su popratili raspad Jugoslavije bio je u nepoštivanju prava..
1. STVARANJE JUGOSLAVIJE

1.1. Ideje o stvaranju zajedničke države Južnih Slavena

1.1.1. Zajednički interes južnoslavenskih naroda otpora zavojevačima formirao je ideju njihova kulturnog i političkog približavanja, pa i stvaranja zajedničke države. Zamisao je potekla na ideji njihove srodnosti po etničkom porijeklu, jeziku i kulturi.
Konkretizirala se tridesetih godina XIX. stoljeća u ilirskom pokretu koji se javio u Hrvatskoj. Ilirski pokret, pod vodstvom Ljudevita Gaja, bio je hrvatski nacionalni pokret, kulturni i politički. Za hrvatski narod je od iznimnoga značaja, jer je probuđena svijest o narodnoj pripadnosti, a na kulturnom polju postignut je do tada nezabilježen zamah na nacionalnoj osnovi. Stvorena je nova književnost, organizirao se društveni život.
Na političkom polju vođe Iliraca su maštali i o širem okupljanju slavenskih naroda pod ilirskim imenom, što je bio pokušaj otpora hrvatskoga naroda austrijskoj i mađarskoj hegemoniji. Gaj je smatrao da Južni Slaveni potječu od starih Ilira: kroz XVII. i XVIII. stoljeće ime Ilir je često bila oznaka za Hrvate, naročito u zapadnoj Evropi , a za vrijeme francuske vladavine s početka XVIII. stoljeća slavenske su austrijske zemlje bile nazvane «ilirskim provincijama». Poslije odlaska Francuza car Franjo II. osnovao je «Kraljevinu Iliriju».
Hrvati su bili spremni odreći se i svoga imena u korist zajedničkog, ilirskog.

1.1.2. Jugoslavenska se ideja prvi put oblikovala u ilirskome pokretu . Političko ujedinjenje s ostalim južnoslavenskim narodima (uključujući i Bugare) se nije isticalo kao neposredni cilj, a zapravo ni ostale političke ideje nikada nisu službeno formulirane .
Srbi i Slovenci su odbili prihvatiti ilirsko ime i program , pa se preporodni pokret ograničio na hrvatska područja.
Cilj koji se bio postavio je razviti nacionalnu svijest i prevladati rascjepkanost u neujedinjenim hrvatskim pokrajinama, s težnjom k njihovu ujedinjenju. Osim toga, željelo se zaustaviti nadirajući mađarski nacionalizam uvođenjem hrvatskoga narodnog jezika kao službenog. Zato je ilirski pokret naišao na osobite protivnike u madžaronima.
U hrvatsko-madžarske odnose upleo se dvor, zabranivši 1843. ilirsko ime – želio je obuzdati oba nadirajuća nacionalizma.
D. Bilandžić navodi da početkom XIX. stoljeća u Italiji i Njemačkoj nacionalnog osjećaja gotovo i nije bilo, da bi nacionalizam u prvi plan izbio revolucionarne 1848./9. Rodio se u vrlo kratko vrijeme . Specifičnost hrvatskih prostora je što se borba za građansko društvo i nacionalnu državu vodila mirnim putem, politikom, a ne oružjem.

1.1.3. Josip Juraj Strossmayer je prvi razradio ideju jugoslavenstva kao političkoga programa: nakon kulturnoga ujedinjenja trebalo se zbiti i političko. Strossmayerova ideja je polazila od činjenice da su jugoslavenski narodi nacionalno već oblikovani, pa su konačno trebali živjeti u državi ravnopravnih naroda – federaciji.
Zamisao više nije obuhvaćala i Bugare.
U zamislima o stvaranju jugoslavenske države koje potječu iz XIX. stoljeća se vide polazišta za predodžbu izgleda nove države kod većine kasnijih hrvatskih političara.
Kod većine srpskih razmišljalo se drukčije. Otuda i razmimoilaženja, između jednih i drugih, tijekom dvadesetoga stoljeća.
Različitost u povijesnim okolnostima, u brojnosti i političkoj svijesti naroda i intelektualne elite formirala je i različite poglede na buduću državu. Hoće li zajednička država biti po ideji neintegralnog jugoslavenstva ili velike Srbije, modelu federacije ili unitaristička, hoće li biti zajednica ravnopravnih naroda ili pod hegemonijom najbrojnijega naroda - to nikada riješeno pitanje će biti i važnim uzrokom kasnijega raspada zajedničke države.
Kako se na jugoslavenske ideje, koje su došle iz hrvatskih krajeva, reagiralo u Srbiji?

1.1.4. Srpska politika je bila usmjerena stvaranju velike Srbije. U jugoslavenskoj ideji se vidjela opasnost od brojnijih, kulturnijih i gospodarski razvijenijih habsburških Slavena. Jedino je manji broj građana, okupljenih oko lista Slavenski jug, prihvaćao jugoslavenski program i ujedinjenje. U Srbiji se težilo obnovi «Dušanovog carstva» kao jezgri okupljanja drugih južnoslavenskih naroda.
Odlučujući utjecaj na formiranje nacionalne svijesti Srba, i hrvatskih, imala su djela Vuka Stefanovića Karadžića i Ilije Garašanina.
Velikosrpske ideje Karadžića potaknute su od njemačke lingvističke škole. Smatralo se da naciju čini samo jezik. Karadžić je tako o Hrvatima pisao da su «katolički Srbi», a ako neće da budu Srbi, onda uopće nemaju narodnoga imena. Svi su štokavci Srbi, bez obzira na vjeru. Muslimane je također smatrao Srbima islamske vjeroispovjesti. Dakle, postoje Srbi pripadnici triju vjera.
Drugo važno djelo, napisano u tome duhu, jest «Načertanije» Ilije Garašanina iz 1844. Karadžićeve postavke su razrađene u politički program. Po Garašaninu je razvoj Srbije iz doba Dušana Silnog prekinut dolaskom Turaka, a sada treba početi djelovati isti duh i nastaviti prekinuti posao. Apelirao je na stvaranje «Velike Srbije».
Na ideju «Velike Srbije» odgovorio je hrvatski političar Ante Starčević s idejom «Velike Hrvatske». Srbima je negirao nacionalnu posebnost. Zamislio je Veliku Hrvatsku na cijelom prostoru Južnih Slavena, osim prostora Bugara. Starčević se suprotstavio jezičnoj i političkoj koncepciji Karadžića, a u hrvatskoj povijesti zabilježen je kao tvorac ideje o potpuno neovisnoj državi.
Nakon 1903., dolaska Karađorđevića na srpsko prijestolje, u Srbiji se intenzivnije govorilo o ujedinjenju sa slovenskim i hrvatskim zemljama, tako da se one trebaju priključiti budućoj velikoj Srbiji. Postavljen je cilj da se sve Srbe okupi u jednu državu.

1.2. Uoči ujedinjenja

1.2.1. Prema popisu stanovništva na temelju tzv. govornog, a ne materinskog jezika iz 1910. u Austro-Ugarskoj je živjelo 51.356.465 stanovnika, od toga Hrvata 2.900.945 (ili 5,65%), Muslimana 612.137, a Srba 2.032.449. Dok se nisu stekli povoljni povijesni uvjeti, bilo je nerealno tražiti izlazak iz goleme i višenacionalne dvojne Monarhije. Stoga se dio hrvatskih političara, javnih djelatnika i stanovništva u XIX. stoljeću opredijelio za trijalističko preuređenje Austro-Ugarske s trećom južnoslavenskom jedinicom, dio je bio za ujedinjenje sa Srbijom, a treći dio je bio za neovisnu državu. Treća opcija, premda za Hrvate najpovoljnija, bila je nerealna zbog odnosa snaga u geopolitičkom prostoru hrvatskih zemalja. Oko njega su se kroz povijest stalno otimale veće sile.
Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata počele su kombinacije o propasti Austro-Ugarske. Skupina hrvatskih političara i javnih djelatnika, ponesena idejom o oslobođenju južnoslavenskih područja od vlasti Austro-Ugarske i njihovu ujedinjenju s Srbijom i Crnom Gorom, izbjegla je u inozemstvo. U Parizu su 30. travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, koji je u tome cilju radio. U Odboru su, uz hrvatske, bili i srpski i slovenski predstavnici. Predsjednik je bio splitski odvjetnik i političar dr. Ante Trumbić.
Jaka promidžbena aktivnost Odbora na rušenju Austro-Ugarske nije odgovarala silama Antante, koje u početku rata nisu imale taj cilj.
Emigranti su znali da se na ujedinjenje ne gleda s obje strane jednako. Nikola Pašić, srpski premijer, je smatrao da nova država treba izrasti iz Srbije, a da se Hrvati i Slovenci sa Srbima trebaju stopiti u jedan narod. Radilo se o «oslobođenju» zapadnih krajeva, odnosno o osvajanju novih područja. Srbija je htjela sebi zanimljiva područja, dok je ostala namjeravala prepustiti Italiji, a Italija je bila protiv jugoslavenskog ujedinjenja upravo zbog teritorijalnih aspiracija na istočnojadranskoj obali.
Srbija i Italija zajednički su bile protiv, u čemu su i uspjele, da Jugoslavenski odbor pred silama Antante zadobije legitimitet predstavnika savezničkoga naroda , što je Srbija htjela samo za sebe kako bi mogla provesti ujedinjenje po svojoj volji. Predstavnici priznatih «naroda» su se nakon rata na mirovnoj konferenciji mogli zalagati za svoju državnost. Za razliku od Jugoslavenskoga odbora, nacionalne komitete čehoslovačkog i poljskog naroda priznale su Francuska i Velika Britanija godine 1917. i 1918. Prije toga «narodi» nisu smatrani subjektima međunarodnoga prava.
Premda su Srbija i Jugoslavenski odbor različito gledali na unutrašnje uređenje buduće države, složili su se da se radi o udruživanju istog «troimenog, odnosno troplemenog naroda».
Jugoslavenski odbor nije uspio sa srpskom vladom postići dogovor o ravnopravnom ujedinjenju , ali je nastavio raditi na ostvarenju osnovne ideje. Potaknut je osobito saznanjem o tajnom Londonskom ugovoru, od 26. travnja 1915., kojom su sile Antante Italiji obećale, kao nagradu za rat na njihovoj strani, među ostalim, dio slovenskih zemalja, Istru i sjevernu Dalmaciju.

1.2.2. U lipnju i srpnju 1917. na Krfu je održana konferencija članova srpske vlade s predsjednikom Nikolom Pašićem i delegacije Jugoslavenskog odbora na čelu s Antom Trumbićem. Završnu deklaraciju su potpisali Pašić i Trumbić. Trumbić je pod svaku cijenu želio ujedinjenje zbog talijanskih pretenzija nad istočnojadranskom obalom. Dogovoreno je da će se Srbi, Hrvati i Slovenci slobodnom voljom ujediniti u zajedničku državu, ustavnu i parlamentarnu monarhiju pod dinastijom Karađorđevića. Ujedinjenje je «troimenog naroda», zajamčena je ravnopravnost svih triju narodnih imena, zastava, grbova, vjera i obaju pisama.
Trumbić je intimno bio za federalno uređenje, ali se bojao da bi Hrvatska kod razgraničenja sa pobjedničkom Srbijom loše prošla. Bio je za široku decentralizaciju.
Na konferenciji su se pojavile dvije teze: federalna i unitaristička. Pobijedilo je gledište o unitarnoj državi, a odlučeno je i da će se budući ustav donijeti kvalificiranom većinom. Deklaracija, koja je donesena, je za Srbiju predstavljala obvezujući državnopravni akt, jer je bila notificirana savezničkim vladama.
Na Krfsku deklaraciju saveznici nisu reagirali. Pašić je pri posjetu Parizu, Londonu i Rimu uvidio da tamošnje vlade još uvijek ne pomišljaju na rušenje Austro-Ugarske, nego na sporazum s njom o završetku rata. Zato se Pašić vratio tzv. «malom rješenju» kojim bi Srbija bila proširena na teritorije na kojima žive Srbi. Jugoslavenski odbor je ostao na jugoslavenskom rješenju.
Dok se pripremala krfska konferencija, zastupnici iz Slovenije, Istre i Dalmacije u bečkom Carevinskom vijeću su u ime Jugoslavenskoga kluba kojim je predsjedavao Slovenac dr. Anton Korošec donijeli deklaraciju kojom se tražilo ujedinjenje svih zemalja Austro-Ugarske Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi u samostalno državno tijelo pod «žezlom Habsburško-lorenske dinastije». Deklaracija je poznata pod nazivom Svibanjska, a premda je stvarni cilj bio stvaranje samostalne države, istaknut je zahtjev za trećom jedinicom unutar Austro-Ugarske. Svibanjska deklaracija imala je odjeka posebice u Sloveniji, a kod emigranata okupljenim oko Jugoslavenskog odbora izazvala je nezadovoljstvo.
Koncepcija o trećoj, južnoslavenskoj jedinici unutar Austro-Ugarske je povijesno postala realnijom nakon što se nakon aneksije Bosne 1908. čitav hrvatski narod našao unutar jedne države, pa se zamišljalo da bi se upravo oko Hrvatske okupili i ostali južnoslavenski narodi Monarhije . Uz to, još su od prve godine rata stizali signali o spremnosti preuređenja Monarhije prema trijalizmu, kao jedan od načina njena opstanka. Konačno, 1. listopada, pred sam slom, predsjednik austrijske vlade je u parlamentu izjavio da Austrija nije i ne može biti protiv težnji južnoslavenskih naroda Monarhije za samoopredijeljenjem i ujedinjenjem. Austrija, ne i Ugarska, pristala je tako na trijalizam.
Bilo je kasno.


1.3. Država Slovenaca, Hrvata i Srba

1.3.1. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, najviše političko predstavničko tijelo južnoslavenskih naroda koji su živjeli u Austro-Ugarskoj, konstituirano je 5. i 6. listopada 1918. U Deklaraciji koju je to tijelo izdalo 19. listopada kao odgovor na Manifest cara i kralja Karla od 16. listopada, kojim je obećao pretvaranje Austrije u federativnu državu, rečeno je: «tražimo ujedinjenje cjelokupnoga našeg naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju, bez obzira na ma koje pokrajinske ili državne granice, u kojima danas žive – u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu».
Paralelizam vlasti je postojao do 29. listopada.
29. listopada sastao se Hrvatski sabor i donio sljedeće zaključke: «Svi dosadašnji državno – pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razrješavaju se.
Dalmacija, Hrvatska, Slavonija sa Rijekom proglašuje se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi...
Sabor kao predstavnik kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smatra objavu Narodnoga Vijeća od 19. o. mj. za sebe obvezatnom, te izjavljuje, da priznaje Narodnome Vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast.»
Zaključuje se da je dio zaključka gdje su hrvatske zemlje Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašene nezavisnom državom imao konstitutivno značenje. Deklaratorno značenje je imao dio zaključka gdje se izražava volja te države za ujedinjenjem svih jugoslavenskih zemalja, dakle i Srbije i Crne Gore, jer je bio potreban pristanak druge strane.
Povodom toga Ljubo Boban piše: «U literaturi se uobičajilo da se kao datum osnivanja Države SHS uzima 29. listopada 1918. Treba, međutim, reći da posebnoga konstitutivnog akta o tome nema. To ne proizlazi iz spomenutih zaključaka Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. Oblikovanje Države SHS treba promatrati u povezanosti sadržaja Deklaracije Narodnog vijeća od 19. listopada 1918. i zaključaka Sabora od 29. listopada. To proizlazi i iz nekih akata Narodnoga vijeća.»

1.3.2. Dakle, kratkotrajna Država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) obuhvaćala je područje južnoslavenskih zemalja koje je obuhvaćala dotadašnja Austro-Ugarska. Njena specifičnost je što je treba shvatiti kao provizorij, prijelazni državnopravni oblik do konačnoga ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom.
U literaturi je prijeporno treba li je uopće tretirati državom. Nije bila priznata od savezničkih zemalja , što po današnjem shvaćanju, u međunarodnom pravu prevladavajućoj deklaratornoj prirodi priznanja države, nije ključno za njeno postojanje. Zbog kratkoće postojanja Države SHS nije bilo vremena za njeno ustaljivanje u međunarodnoj zajednici; uz to, do priznanja obično ne dolazi odmah po proglašenju neovisnosti.
Većina autora navodi da je ta država imala sve komponente državnosti: teritorij, stanovništvo i vlast. Ozbiljan prigovor nepostojanju državnosti, odn. međunarodnopravnog subjektiviteta je stvarno nepostojanje efektivnosti vlasti .
29. listopada, kada je Hrvatski sabor donio Zaključke, još nijedan srpski vojnik nije bio stupio na tlo Države SHS . Međutim, za postojanja Države SHS Italija je zauzela područja obećana joj Londonskim ugovorom , a od 6. studenoga bez poziva su i srbijanske trupe počele zauzimati njena područja. U zemlji je vladala opasnost od anarhije, prijetnja od boljševizma, šume su bile pune dezertera («zeleni kadar»), vladala je glad, seljaci su zauzimali imanja veleposjednika.
Neosporni legitimitet vlasti - reprezentanta naroda - prema načelu narodnog samoodređenja, i čin proglašenja nove države upućuju na tezu da je nastala nova država, jer su značajni oblici efektivnosti u slučaju mlade Države SHS postojali, a uz to, konkurentske države na tom području nije bilo. Na tom prostoru nakon raspada Austro – Ugarske , nije bilo službenih aspiracija bilo koje druge države da sprovodi svoj suverenitet (Srbija je Državu SHS priznala). Država postoji od trenutka njena nastanka, ona postoji bez obzira na kratkoću trajanja. Gotovo anarhične prilike su u Državi SHS bile posljedica rata, i to je razlog što pune efektivne vlasti nije bilo.
Tijekom XX. stoljeća nedostatak efektivne vlasti na čitavom području nekih država, primjerice Čehoslovačke, nije bio prepreka priznanju takvih država i neprijepornom međunarodnopravnom subjektivitetu. Valja reći da je u takvim uvjetima međunarodno priznanje vrlo važno, i poprima odlike konstitutivnosti (o priznanju je ovisno postojanje države). Zato ove primjere valja lučiti od primjera nepriznate Države SHS.
Pitanje je li Država SHS uistinu bila država danas je akademsko. Nikada nije bila na snazi neka imperativna norma općega međunarodnog prava koja bi priječila da neka postojeća država s jedne strane (Kraljevina Srbija) i teritorijalna cjelina koja još nije stekla sve odlike državnosti – Država SHS (strane države u raspadu) s druge strane, njihovim ujedinjenjem stvore novu državu (Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca – Jugoslaviju).
Zbog toga što je Italija prodrla u Istru i Dalmaciju, te iz straha od socijalnoga bunta, ubrzan je proces povezivanja hrvatskih zemalja sa Srbijom . U Ženevi je od 6. do 9. studenoga održana konferencija predstavnika Narodnoga vijeća, Jugoslavenskoga odbora, srpske vlade i opozicije . Pašić je savezničkim vlastima uputio notu kojom ih je obavijestio da Srbija priznaje Državu SHS.
9. studenoga je potpisana deklaracija kojom je predviđeno formiranje zajedničke vlade, koja neće dirati u postojeći upravni sistem, a biti će ustanovljena s polovicom ministara predstavnika Narodnoga vijeća i polovicom predstavnika Kraljevine Srbije. U unutrašnjem poretku svoje će ovlasti i dalje obavljati Narodno vijeće i vlada Srbije.
Tom deklaracijom namjeravala se stvoriti konfederacija dvaju država. Nakon otpora članova srpske vlade u Beogradu, regenta Aleksandra Karađorđevića i pristalica unitarizma i centralizma u Narodnom vijeću (prvenstveno Svetozara Pribičevića ), Pašić je dao ostavku svoje vlade. Sporazum je poništen.
U Vojvodini, koja je ušla u sastav Države SHS, prilike su se promijenile nakon ulaska srpske vojske, pa je Velika narodna skupština 25. studenoga odlučila tu pokrajinu, ne čekajući Narodno vijeće u Zagrebu, izravno ujediniti s Kraljevinom Srbijom. Jednako je sljedećega dana odlučila i Velika narodna skupština srpskog naroda Crne Gore, svrgnuvši dinastiju Petrović, u nedemokratskom postupku, također nakon ulaska srbijanske vojske .
Dana 24. studenoga Središnje Narodno vijeće je donijelo zaključak da se izabere odbor od 28 osoba s punim ovlastima da se s vlastima Srbije bez odlaganja postigne sporazum o organizaciji jedinstvene države. Delegacija je dobila i Naputak, obvezatne smjernice pri pregovorima. Najvažnija odrednica Naputka je bila da buduću, konačnu organizaciju nove države može odrediti samo Ustavotvorna skupština dvotrećinskom većinom. Predviđeno je i decentralističko uređenje države. S takvim, vezanim mandatom delegacija je otputovala u Beograd.


2. JUGOSLAVIJA

2.1. Prvoprosinački akt o ujedinjenju

2.1.1. Prvoprosinački akt o ujedinjenju se sastoji od adrese delegacije Narodnog vijeća Države SHS i izjave regenta Aleksandra Karađorđevića o ujedinjenju. Od dva je, dakle državnopravna akta .
U adresi je izražena želja Narodnog vijeća za ujedinjenjem sa Kraljevinom Srbijom. Također, iznesena je želja da vladar bude kralj (u zamjeni mu regent) Srbije i da se formiraju jedinstveno narodno predstavništvo i jedinstvena parlamentarna vlada. Adresa je bitno različita od Naputka. U Adresi je izražena formulacija o “jedinstvenoj državi”, a ne decentraliziranoj, kako je bilo predviđeno Naputkom.
Regent je izjavio da prihvaća želje i poglede delegacije, i proglasio «ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Države SHS u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca». U njegovoj izjavi nije bilo garancije da će se budući ustav donijeti dvotrećinskom većinom, čime je osigurana hegemonija najbrojnijega naroda.
Nastao je novi subjekt međunarodnoga prava. Kraljevstvo SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) je načelno priznavalo sve međunarodne ugovore Kraljevine Srbije, ali i one od Austro-Ugarske koji su joj kao državi sljednici bili korisni.
Hrvatska je prvoprosinačkim aktom izgubila svoj povijesni identitet. Sabor se više nije sastao, a Narodno vijeće je raspušteno 28. prosinca.
Pale su i prve žrtve: 5. prosinca su u Zagrebu na ulice izašli hrvatski vojnici, kličući republici. Usmrćeno ih je 15 .


2.2. Međunarodno priznanje nove države

2.2.1. Stvaranjem nove države nastalo je i pitanje njezina priznanja. Srbija i Crna Gora su do tada bile subjekti međunarodnoga prava i njihovo priznanje nije isčezlo, ali se nije protegnulo i na novonastalu državu. U razdoblju priprema za Mirovnu konferenciju u Parizu 1919. pitanje priznanja postavilo se kao urgentno, jer bi nepriznata država bila u teškom položaju glede teritorija na koje je pretendirala Italija. Vlade savezničkih velesila su bile suzdržane, i nisu žurile s priznanjem: Francuska je iz obzira prema Italiji odlučila priznati Kraljevstvo SHS kada to učine i ostale države. Odlučeno je da se pitanje priznanja ostavi za Mirovnu konferenciju.
U pripremama za Mirovnu konferenciju, sredinom siječnja 1919., u prvi plan je izbilo pitanje Crne Gore i nespremnost da se prizna njeno ujedinjenje sa Srbijom, s obzirom na način kako je provedeno. Osim toga Italija je bila nespremna priznati novu državu, Kraljevstvo SHS, zbog neispunjenih obećanja iz Londonskoga ugovora (1915.).
Tako je izaslanstvo Kraljevstva SHS na prvom sastanku Mirovne konferencije nastupilo kao delegacija Srbije. Delegaciju Kraljevine SHS, odnosno do njenog međunarodnog priznanja delegaciju Kraljevine Srbije, predvodio je bivši predsjednik srpske vlade Nikola Pašić. Crna Gora je imala mjesto za svoju delegaciju, ali je ono ostalo prazno.
Ministar vanjskih poslova Kraljevstva SHS Ante Trumbić je uputio priopćenje kolegama iz savezničkih zemalja o preuzimanju resora, nastojeći tako iznuditi priznanje. Odgovor je dobio od norveškoga ministra, pa je tako ta zemlja prva priznala Kraljevstvo. Potom su i SAD dale priznanje: njihova vlada je 7. veljače dala izjavu kojom je pozdravila ujedinjenje.
U približavanju trenutka potpisivanja mirovnog ugovora s Njemačkom Trumbić nije htio dati potpis kao predstavnik Srbije, jer bi time dao do znanja da je nova država zapravo proširena Srbija.
Ovjeravanje punomoći predstavnika Kraljevstva SHS je značilo i njeno priznanje, bez davanja ikakve popratne izjave. Mirovni ugovor s Njemačkom sadržavao je i naziv nove države. Nakon što su predstavnici Kraljevstva SHS potpisali Mirovni ugovor, stigla su i pojedinačna priznanja: Francuska i Velika Britanija to su učinile prije njegova potpisivanja , a Italija je priznanje dala tek potpisivanjem Rapallskog ugovora 13. studenoga 1920. .
Davanje priznanja novoj državi je značilo da je uistinu nastala nova država, a ne da je došlo do proširenja neke već postojeće (priznanje tada ne bi bilo potrebno, niti bi došlo do njega). Kraljevstvo SHS je bilo nova država, nastala ujedinjenjem, a ne proširena Srbija.

2.3. Političke prilike u Kraljevini Jugoslaviji

2.3.1. Već su ideje iz XIX. stoljeća - možda najpoznatijih eksponenata ideja federalističkoga jugoslavenstva i velike Srbije - Strossmayera i Karadžića - utrle put političkim razlikama većine političara dvaju najbrojnijih naroda Kraljevine Jugoslavije .
Mnoge žrtve pale u I. svjetskom ratu potakle su u većine Srba svijest o pobjedničkom - privilegiranom položaju u zajedničkoj državi, o oslobodilačkoj misiji Srbije s prvenstvenim ciljem okupljanja svih Srba u jednu državu.
U novoj državi su nametnute ideje centralizma i unitarizma. Zatirane su nacionalne različitosti. Službena ideologija je bila «jednoga troimenog, troplemenog naroda» , ideje integralnog jugoslavenstva s potiranjem interesa manjih nacija k njihovoj posebnosti, stapanje u cjelinu s čvrstom i centraliziranom vlasti u Beogradu. Te ideje su postale zamjena pojmu velike Srbije, jer su odgovarale najbrojnijem narodu i vladajućoj strukturi. Vlast se služila policijskom represijom i nedemokratskim metodama.
Nasuprot tome, ostali narodi su u novim prilikama htjeli očuvati svoj identitet: težili su decentralizaciji i federalizmu, i to kroz čitavu povijest Jugoslavije.
Stvorena su dva suprotstavljena politička bloka.
Može se reći da je srž problema zajedničke države Južnih Slavena, Jugoslavije, bilo nacionalno pitanje. To je i uzrok njena raspada. Nesrpske narode centralizirana i unitarna država nije zadovoljavala.
Naizgled je model unitarne građanske države (po načelu „jedan čovjek, jedan glas“) najdemokratičniji. Ne i u višenacionalnim državama, gdje su nacionalni interesi manjinskih naroda potisnuti interesima najbrojnijega naroda.

2.3.2. Država, koja je osjećala krizu, postepeno se nastojala decentralizirati. Režimu Kraljevine Jugoslavije to nije uspjelo, bilo je kasno. Nekoliko dana prije početka II. svjetskog rata, u kolovozu 1939., formirana je Banovina Hrvatska, što je bio pokušaj u tome smjeru .
Dana 6. travnja 1941. Njemačka je oružano napala Jugoslaviju, a ona je kapitulirala 17. travnja. U međuvremenu, 10. travnja je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

2.4. Nezavisna Država Hrvatska

2.4.1. Teritorij, stanovništvo i vlast su elementi koji čine državu kao subjekt međunarodnoga prava. Ona se treba i pridržavati međunarodnoga prava. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) povjesničari tradicionalno odriču postojanje tih elemenata : nastala je ratnom okupacijom, na teritoriju suverene države koja okupacijom nije prestala postojati. Državljani NDH zapravo su bili državljani još uvijek postojeće Kraljevine Jugoslavije; kontinuitet Jugoslavije kao međunarodnopravno priznate države nije se prekidao Drugim svjetskim ratom: trajao je od 1918. do njena raspada.
Neki istraživači negiraju takvu koncepciju tvrdeći da su je «napisali pobjednici». Smatraju NDH bar donekle samosvojnom i međunarodno priznatom državom .
Neosporna je činjenica da je NDH bila kreirana u vrijeme Drugoga svjetskog rata na poticaj, uz privolu, i pod izravnim utjecajem i kontrolom sila Osovine. Njena formalna neovisnost bila je stvarna ovisnost o vodećim europskim koalicijskim silama Osovine, Njemačkoj i Italiji.
Diplomatsko priznanje NDH je dobila samo od država Osovine i sličnih kolaboracionističkih režima: od Njemačke i Italije 15. travnja 1941., odmah potom redom od Mađarske, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Danske, Finske, Španjolske, Japana, nacionalističke Kine i Mandžurije. Vatikan nije nikada dao priznanje.
U prilog gledištu da NDH nikada nije zadovoljila kriterije suverene države govori i činjenica da nije potrajala ni jedan dan nakon njemačke okupacije .
Ograničenost suvereniteta NDH vidi se i po tome što je njeno područje bilo podijeljeno na interesne sfere Njemačke i Italije. NDH nije smjela imati ratnu mornaricu, a domobranstvo je u početku bilo ograničeno.
Kruna kralja Zvonimira bila je ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta, a veliki dio obale Rimskim sporazumima između Pavelića i Mussolinija 18. svibnja 1941. prepušten je Italiji.

2.4.2. Najtragičnija strana NDH je bila njen režim, zasnovan na idejama i praksi nacifašizma. U provođenju genocidne rasne politike pripadnici ustaške organizacije su, mimo ratnih operacija, pogubili golem broj nehrvata (Srba, Roma, Židova), ali i Hrvata, protivnika režima.
Zbog odmazde i uklanjanja destabilizirajućih snaga nadolazećem režimu, u završnim danima Drugoga svjetskog rata, pa i nakon toga, Jugoslovenska armija, čiji je vrhovni komandant bio maršal Josip Broz Tito, je organizirano pogubila desetine tisuća pripadnika ustaškog pokreta, domobrana (regrutirane vojske NDH) i civila koji su se našli u zbjegu.


2.5. Priznanje nove vlade

2.5.1. Tijekom Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije je djelovao vrlo jak antifašistički partizanski pokret pod vodstvom Komunističke partije. Osobito brojne su bile partizanske jedinice iz Hrvatske.
Na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a) 29. studenoga 1943. izbjegličkoj vladi i kralju su oduzeta prava obnašanja funkcija vlasti. Funkcije vlade su ostavljene Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije (NKOJ-u), koji odgovara AVNOJ-u. Ujedno je konstituirana federacija - Jugoslavija se transformirala u saveznu državu.

2.5.2. Nova vlast je proizašla iz revolucije, neustavnim putem, pa se postavilo pitanje priznanja nove vlade.
U isto vrijeme kada i zasjedanje AVNOJ-a, u Teheranu je održana konferencija savezničkih vođa Churchilla, Roosewelta i Staljina, gdje su odlučili obnoviti Jugoslaviju kao državu, u punom teritorijalnom opsegu i nezavisnosti. Priznata je Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije kao vojni saveznik, ali nije priznata i nova državna vlast. Velika Britanija je još uvijek podržavala izbjegličku vladu u Londonu, i nastojala da antifašistički pokret prihvati kralja.
Avnojskim odlukama je uspostavljena od saveznika nepriznata vlada, a postojala je i vlada Kraljevine Jugoslavije u emigraciji. Stoga se nastojalo stvoriti jedinstvenu vladu, u kojem cilju je kralj (Petar II.) imenovao novoga premijera, bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića.
Na diplomatski pritisak saveznika Šubašić je s Josipom Brozom Titom, vođom anifašističkoga pokreta u Jugoslaviji, sklopio dva sporazuma, 16. lipnja na Visu, i 1. studenoga 1944. u Beogradu. Prvim sporazumom Šubašićeva vlada je, među ostalim, priznala antifašističke organe vlasti kao legitimne, i pristala s njima na suradnju. Prihvaćena je privremena uprava AVNOJ-a i NKOJ-a dok se ne formiraju konačni organi vlasti nakon rata. Šubašićeva vlada se obvezala i na priznanje federativnoga oblika budućega državnog uređenja. S druge strane NKOJ se obvezao da za trajanja rata neće pokretati pitanje konačnoga državnog uređenja.
Drugim sporazumom je dogovoreno postojanje državnog kontinuiteta Jugoslavije s međunarodnopravnog gledišta. Ugovorena su načela o novoj izvršnoj vlasti. Utvrđena je privremena vrhovna vlast do odluke Ustavotvorne skupštine, sastavljena od četiri organa: AVNOJ-a, njegova Predsjedništva, Kraljevskog namjesništva i vlade. U aktima vanjske politike Jugoslavija se trebala predstavljati u starom obliku, kao Kraljevina, dok se slobodnom odlukom naroda ne odluči o definitivnom obliku vladavine; do tada se kralj neće vraćati u zemlju. U odsutnosti kralja kraljevsku vlast će obavljati Kraljevsko namjesništvo (postavljeno ustavnim aktom kralja, na prijedlog vlade, a u sporazumu s predsjednikom Nacionalnog komiteta). Zajednička vlada će jamčiti osnovne građanske slobode i demokratska prava.
Emigrantska vlada je tim sporazumom priznala federativno državno uređenje prema odluci AVNOJ-a i suverenitet narodnih individualiteta.
Zanimljiv je dodatak sporazuma, od 7. prosinca 1944. Po njemu je zajamčena sloboda političkoga rada građanskim strankama, grupama i pojedincima koji nisu surađivali s okupatorom. Predviđeno je njihovo pravo na stvaranje vlastitih kandidacijskih lista pri izborima za Ustavotvornu skupštinu.
Predviđeni pluralizam komunisti su izigrali.
7. ožujka 1945. formirana je Privremena vlada, koja nije bila klasična koalicijska vlada. Bila je „jedinstvena“ jer je njenim djelovanjem nadmašen paralelizam kraljevske vlade i NKOJ-a, ali po svom ideološko-političkom sastavu nije bio monolitan organ: u vladi se nalazila i grupa građanskih političara . Osnivanjem zajedničke vlade prestali su postojati vlada u izbjeglištvu i NKOJ. Nakon formiranja jedinstvene vlade, postepeno su je priznale savezničke i neutralne države i s njom uspostavile diplomatske odnose. Službeni naziv države je bio Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ).
U kolovozu 1945. plenum AVNOJ-a je donio rezoluciju temeljem koje je nastavio s radom kao Privremena narodna skupština DFJ. U skupštinu, koja je imala 486 članova, su kooptirani i građanski političari koji se nisu kompromitirali u ratu, te istaknuti znanstveni djelatnici (ukupno njih 118). Najvažniji zadatak Privremene narodne skupštine je bio donijeti zakone temeljem kojih će se izabrati Ustavotvorna skupština. Izborni zakon je predvidio i „kutiju bez liste“ za birače koji nisu htjeli dati glas za kandidate Narodnog fronta, jer se građanska oporba odlučila na apstinenciju.
Vlada DFJ se pojavila na osnivačkoj skupštini Ujedinjenih naroda u San Franciscu.


2.6. «Druga» Jugoslavija

2.6.1. Komunisti su preuzeli vlast 1945. i započeli izgradnju novoga društvenog poretka - diktaturom (“proletarijata”). Jugoslavija nije postala istinska federacija – unatoč kasnijem uvođenju samoupravljanja, sve bitne odluke su se donosile u partijskom vrhu. Ostali partijski i državni organi u federaciji i u federalnim jedinicama su bili obične transmisije.
Do 1948. i Titovog razlaza sa Staljinom osnova komunističke vlasti svodila se na strogi centralizam, ukidanje privatnog vlasništva i surovu borbu s neistomišljenicima, čak i iz vlastitih redova.
Nakon 1948. postalo je vidljivo da se napredak u razvoju federalnoga sustava razvija sporo. Naglašavanje nacionalnog identiteta, posebice hrvatskoga ili srpskog, bilo je sankcionirano. Ključni arbitar cjelokupnoga društvenog života je bila Partija, a neistomišljenici su označavani kontrarevolucionarima i zatvarani.
Predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito je 1964., pod pritiskom komunističkih partija Hrvatske, Kosova i Slovenije, započeo provođenje značajnih reformi u smjeru istinskoga federalizma i liberalizma. Dopuštena je uspostava veće lokalne samouprave, posebice u sferi ekonomije, a represija i zabrane korištenja nacionalnih simbola su znatno ublaženi.
2.6.2. Reforme koje su šezdesetih godina nastupile u privredi nisu riješile problem neravnomjernog razvitka republika, članica federacije. Banke su postale glavni izvor investicija umjesto države, a kako nisu bile decentralizirane, iz Hrvatske su stizala upozorenja da je moć Beograda ojačala i da nadzor nad gospodarstvom nikad nije bio veći. Stizala su upozorenja na raznorodnu podređenost Hrvata u Jugoslaviji.
Hrvatski su komunisti u svibnju 1968. pokrenuli mobilizaciju javnog mijenja pomoću medija, tražeći podršku svojim političkim i gospodarskim zahtjevima. Osnovni gospodarski zahtjev je bio da se centralizirani savezni kapital iz beogradskih banaka prenese na poduzeća. Premda su primjese protusocijalizma i protujugoslavenstva na društvenoj sceni bile prisutne, vodstvo Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske nije podupiralo pobunu protiv socijalizma i za uvođenje višestranačkog sustava.

2.6.3. Na jugoslavenskoj političkoj sceni u 60-ima su se iskristalizirale dvije temeljne linije unutar KPJ – federalizam i centralizacija. Uz to, komunisti su se dijelili na „liberale“ i „dogmate“. Hrvatska je bila republika s vrlo jakim protucentralističkim tendencijama, s naglašenom željom za demokratizacijom države.
No, otvorena pitanja ravnopravnosti (u kulturi, jeziku, gospodarstvu...) mnogi su shvatili kao zahtjev za odvajanjem Hrvatske od Jugoslavije.

2.6.4. Znajući za povijest Srba i Hrvata u prethodnim desetljećima, i zbog straha od sovjetske intervencije (kao u Madžarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968.), Tito je suzbijao nacionalizam - bilo srpski, bilo hrvatski. To se naročito ispoljilo 1971., kada je ugušio hrvatsko proljeće, masovan pokret pod formalnim vodstvom vrha Komunističke partije Hrvatske. Taj pokret je imao za cilj da se u okviru Jugoslavije ostvari veći stupanj decentralizacije i emancipacije Hrvatske.
Za razliku od hrvatskih separatista i protukomunističke struje, koji su priželjkivali raspad Jugoslavije i uskrsnuće samostalne hrvatske države, komunističkim reformistima cilj nije bio rušiti Jugoslaviju i stvarati novu hrvatsku državu, nego u okvirima postojećeg poretka preoblikovati Jugoslaviju na tragu dosljednih postulata federalizma i s više autonomnih sloboda. Ciljevi su bili drugačiji, a protivnik isti – velikosrpski unitarizam.
2.6.5. Hrvatsko partijsko vodstvo je smijenjeno, ali ciljevi njegova rada većim dijelom ostvareni. Za razliku od prijašnjih ustava, ustavni su amandmani, prihvaćeni u Saveznoj skupštini 30. lipnja 1971., uveli načelo da se suverena prava ostvaruju u republikama, odnosno u pokrajinama, a u federaciji samo ono što se Ustavom izričito, i uz suglasnost svih konstitutivnih federalnih elemenata utvrdi. S obzirom da su u svim tijelima federacije morale biti jednako zastupljene sve republike, uvedeno je Predsjedništvo Države. Prema nekim tumačenjima, u jugoslavenski sustav su tako ušli konfederalni elementi.
2.6.6. Godine 1974., shvativši da nakon njegove smrti Jugoslavija teško može opstati u istom obliku, Tito je stvorio Ustav kojim je potvrdio načela amandmana iz 1971.: prenio je velike ovlasti na šest jugoslavenskih republika i dvije autonomne pokrajine u sastavu Srbije (Kosovo i Vojvodinu), jamčeći im suverenost i jednakost i mogućnost da u datom trenutku imaju pravo na vlastitu samostalnost. Upravo zbog mogućnosti osamostaljivanja republika, vodeći srpski komunisti su odmah nakon Titove smrti započeli jaku kampanju protiv Ustava.
Ustavom, proglašenim 21. veljače 1974., federacija je postala reprezentant dogovora republika i pokrajina, bez vlastite izvorne moći u donošenju odluka i njihovoj realizaciji.
2.6.7. Prilika za raspravu koja je u Srbiji otvorena o ustavnom poretku, posebice o podjeli Srbije u tri savezne jedinice, izbila je nakon Titove smrti (1980.), u proljeće 1981., s početkom prosvjeda albanskih studenata na Kosovu. Onima koji su bili uvjereni da je Ustavom iz 1974. Srbija razbijena, pridružili su se i oni koji su smatrali da je njegovim stupanjem na snagu započeo proces rušenja SFRJ. Njihove teze su u načelu polazile od toga da je ustavnim promjenama ukinuto načelo narodnog suvereniteta, a političkim subjektom proglašene su ''administrativno-teritorijalne'' cjeline.
Konfederalni elementi Ustava potaknuli su u Srbiji otvaranje srpskog pitanja. Upravo je borba protiv Ustava iz 1974., a najviše republičkih granica i federalizma, ujedinila vrlo različite srpske političke snage protiv avnojevskog federalizma i vlastodržaca, nasljednika autoritativne vlasti J. B. Tita.
2.6.8. Nagli zaokret Srbije s puta izgradnje modernog liberalnog društva prema autokratizmu, tradicionalizmu i nacionalizmu nastao je smjenom čelnika Saveza komunista Srbije Marka Nikezića, predsjednika CK SKS, i Latinke Perović, sekretarice CK SKS. Smijenjeni su 1972. godine. Srpski komunistički prvaci slovili su kao predvodnici srpskih liberala i protudogmatskih snaga; borbu protiv centralizma su prije svega shvaćali kao emancipaciju Srbije od tutorstva saveznog centra i kao opovrgavanje netočnih tvrdnji da Srbija dominira nad ostalim republikama.
Vodstvo Srbije su preuzeli protureformisti. Vodio ih je Draža Marković, predsjednik Skupštine Srbije. Izravno su postavili zahtjev za ograničenjem autonomije pokrajina s ciljem da Srbija postane ''cjelovita država''.
Na plenumu CK SKS od 23. do 24. studenoga 1984. nastupio je - u okvirima Jugoslavije tada relativno anonimni - Slobodan Milošević, koji je jasno rekao da treba izazvati čak i političku krizu ako je to nužno da bi se zaustavio separatizam i sačuvala Jugoslavija.
2.6.9. Sredinom 80-ih u Srbiji je pokrenut dvostruki proces: stanovitoga širenja demokracije i sustavnoga napada na Ustav. Na temelju demokratskog iskoraka prema slobodnom izražavanju različitih mišljenja, u medijima se dovodio u pitanje komunizam i zahtijevala reorganizacija Srbije i Jugoslavije. Inzistiralo se na povijesnim temama, posebice onima koje su se odnosile na stvaranje „prve” i „druge” Jugoslavije. Držalo se da postojeće republičke granice nisu ni nacionalne ni povijesne, da Srbi nemaju prava u drugim republikama. U medijima su vladali napisi da su Hrvati krivi za poraz u travanjskom ratu 1941., da je od 1945. do 1951. došlo do transfera industrije iz Srbije u BiH i Hrvatsku da bi se oslabila Srbija, da su dalmatinski Hrvati i Crnogorci zapravo Srbi, da su cijeli Titov sustav i njegova baština protusrpski, te da treba mijenjati konfederalne elemente, napose sustav veta. U Udruženju književnika Srbije prevladavalo je mišljenje da je stvaranje nacionalnih država u Jugoslaviji smrtni udarac srpskom narodu. Osobito je znakovit bio članak povjesničara Vasilija Krestića O genezi genocida nad srpskim narodom u NDH iz 1986. Krestić je nastojao dokazati tezu po kojoj su se genocidne ideje i genocid nad Srbima duboko ukorijenile u svijest hrvatskih generacija.
Osim Krestića, angažirao se i povjesničar Veselin Đuretić, kritizirajući ''mit o srpskoj hegemoniji'' i nametanje simetrične krivnje za ratne pokolje Srbima jednako kao i Hrvatima. Čak je tvrdio da se hrvatski i muslimanski ekstremizam (ustaštvo) pretvara u službenu komunističku politiku.

3. RASPAD JUGOSLAVIJE I UVOD U ORUŽANI SUKOB
3.1. Memorandum SANU i “događanje naroda” (snaženje srpskog nacionalizma)
3.1.1. Sredinom 80-ih u javnosti su se počeli pojavljivati politički programi mimo SKJ, barem mimo njegovih formalnih tijela. Tako se u Srbiji pojavio Memorandum Srpske akademije nauke i umetnosti (SANU), a u Sloveniji je skupina oporbenjaka oko Nove revije napisala slovenski nacionalni program.
Memorandum je bio prvi nacionalni program nastao u socijalističkoj Jugoslaviji izvan Saveza komunista. Njegovi autori, skupina srpskih akademika, su izložili teze o problemima jugoslavenske ekonomije i političkog sustava, ali i ocjene o sve lošijem položaju Srba, napose onih izvan Srbije, dakle u Hrvatskoj i BiH.
U Memorandumu je istaknuto da je u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata položaj Srba bio tako nepravedan, da je njihov opstanak ugrožen. Prema Memorandumu, oni su žrtve gospodarske i političke diskriminacije od strane Hrvata i Slovenaca. Srbi su u proteklom ratu dali najveći doprinos i pretrpjeli najveće gubitke, a u miru ne samo da nisu nagrađeni, nego su i kažnjeni. Srbima na Kosovu i Metohiji prijeti potpun genocid.
“Srbi u Hrvatskoj nisu nikad bili ugroženi kao danas, osim možda u vrijeme NDH. Rješenje njihovog nacionalnog pitanja mora postati najvažnije političko pitanje. Ne nađe li se rješenje, posljedice će na mnogim razinama postati štetne, ne samo za odnose u Hrvatskoj, nego i za cijelu Jugoslaviju.”

3.2. Raspad Jugoslavije

3.2.1. Cijeli put obaju režima Jugoslavije je, globalno gledajući, vodio decentralizaciji i federalizaciji. Drugi režim, pod vlašću komunista, nastao revolucijom uz vođu Josipa Broza Tita, svojim razvojem je pokušavao Jugoslaviju učiniti zajednicom ravnopravnih naroda , što je mogla osigurati jedino «labava» federacija, s jakim ovlastima federativnih jedinica.
Paralelno s ublažavanjem represije, a kasnije i procesom demokratizacije, otvorile su se bolne rane razdora, različiti pogledi na suštinu zajedničke države, koji su je pratili još i prije njena nastanka.
Povijest kazuje da je konfederacija privremeno rješenje: put prema razlazu ili, ako proces teče obratno, stvaranju «čvrste» savezne države. Danas u svijetu istinskih konfederacija nema.
„Labava federacija“ je na koncu, pri samom izdisaju Jugoslavije, doživjela ideju konfederacije. U cilju sprječavanja ratnoga sukoba, hrvatska Vlada je u kolovozu 1991. podnijela službeni prijedlog o konfederaciji, savezu suverenih država. Plan je prihvaćen u međunarodnoj zajednici i u svim republikama jugoslavenske federacije, osim u Srbiji. Paradoks je što nakon svega Srbija ni uz pomoć oružane sile Jugoslavenske armije nije ostvarila ciljeve „očuvanja Jugoslavije“ ili „Velike Srbije“.

3.2.2. Koja je sudbina višenacionalnih federacija, s pravom otcjepljenja federativnih jedinica, nastalih u nedemokratskim režimima? Kako osigurati mehanizme zastupljenosti i odlučivanja u višenacionalnoj federaciji, koji model će zadovoljiti najbrojniji, a koji najmalobrojniji narod?
Svaki narod teži svojoj posebnosti i svojoj samostalnoj državi, pa ako središnja vlast ne zadovoljava njegove interese - u nastalom procesu demokratizacije iskazuje da središnja vlast višenacionalne države nije potrebna.
Povijesno iskustvo dvadesetoga stoljeća uči da su se višenacionalne federacije države raspale: Sovjetski Savez, Čehoslovačka, Jugoslavija. S prodorom demokracije prve dvije države na civilizacijski način, Jugoslavija u krvi.
Jedan od širih uzroka krvavoga raspleta jugoslavenske krize upravo je dugotrajni manjak, a ne višak demokracije (shvaćene kao provođenje volje većine uz striktno i dosljedno poštivanje prava manjine – volja se iskazuje slobodnim izborima). Demokracija je slobodan i civiliziran način artikulacije nacionalnih i individualih (te grupnih) interesa i težnji. Otsutnost demokracije te težnje „gura pod tepih“.
„Obje“ Jugoslavije, nastale u povijesnim okolnostima ugrožavanja teritorija njenih nacija od drugih sila, opstajale su nedemokratskim metodama. Demokratizacija se, na koncu, najizrazitije ispoljila zahtjevima za nacionalnim državama.
Nakon što su ideje novoga centralizma i hegemonije, potekle iz Srbije , u drugim republikama naišle na otpor, postalo je neminovno da će se Jugoslavija raspasti. Ne želeći živjeti u zajedničkoj državi pod hegemonijom, republike su se, nakon referenduma građana, odlučile na osamostaljivanje . Odgovor demokratiziranih republika (izborima su komunisti sišli s vlasti) je bio napuštanje federalističke koncepcije i stvaranje vlastitih nacionalnih država .

3.2.3. Pojava zagovaratelja Velike Srbije i njoj sličnih koncepata srpske hegemonije je utrla i ukazala put kraju Jugoslavije.
Borisav Jović, predsjednik Predsjedništva SFRJ (predstavnik Srbije) je zapisao u svojim memoarima «Poslednji dani SFRJ» da mu je 11. rujna 1990. „otac“ modernoga srpskog nacionalizma Dobrica Ćosić rekao:
„Nema više nijednog ozbiljnog razloga za postojanje Jugoslavije. Isčezao je prvi razlog – ugroženost nacija od asimilacije Austrije i Turske, i drugi – idejno jedinstvo jugoslavenstva ili kasnije komunizma, i treći – zajednička obrana od zajedničkoga neprijatelja, i četvrti – jezična bliskost koja više ništa ne znači. Ostao je jedino peti razlog – ekonomski, ali je i to sumnjivo u ovolikoj ekonomskoj otvorenosti i međuzavisnosti svijeta. Dakle, nema sile koja nas može ujediniti kod raskola koji je stvoren... “
Jović je zapisao i ovo:
„Sada se radi etnička karta srpskoga prostora, naročito u BIH i Hrvatskoj, da se jasno prikaže teritorij gdje su Srbi u većini; od Šibenika, preko Like, Bosanske krajine, pored Save do Bijeljine, svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presijecaju i Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije.“
Jović je izrazio političke ciljeve Srbije: jasno je naznačio projektirane prostore srpske države nakon raspada Jugoslavije.

4. NA KONCU – ORUŽANI SUKOB

4.1. Pri raspadu Jugoslavije i stvaranju nacionalnih država, najspornija su bila pitanja teritorija, tj. koji će se princip primijeniti glede granica novonastalih država: etnički (ili neki drugi) princip, ili princip poštivanja postojećih, republičkih granica, te pitanje dosega prava na samoodređenje.
Hrvatska je inzistirala na međunarodnopravnom načelu uti possidetis, principu očuvanja postojećih granica (granice su onakve kakve su zatečene u trenutku stjecanja državne neovisnosti). Srbijanski režim je forsirao pitanje Srba koji žive izvan Srbije i u procesu osamostaljivanja Hrvatske republičke granice smatrao «administrativnima», koje se, kao takve, mogu čak i jednostrano mijenjati.
Pitanje teritorija (amputacija Hrvatske) je razlog rata u Hrvatskoj .

4.2. Govoreći o uzrocima ratova koji su popratili raspad Jugoslavije može se nabrojati više posrednih uzroka, ili uzroka u širem smislu: nezadovoljstvo nacija svojim statusom, manjak demokracije, bujanje nacionalizma (kao pokretačke ideologije), gospodarsku stagnaciju i drugo. Neposredni uzroci su u području prava:

1. nepoštivanje unutrašnjega prava, prema Ustavu iz 1974. :

a) narodi Jugoslavije su imali pravo na samoodređenje
b) republike su imale pravo na otcjepljenje
c) pravo republika na otcjepljenje je ostvarivo u postojećim granicama – teritorij republika je bio definiran „avnojskim“ granicama.

Na poštivanje zatečenih granica upućuje i međunarodno pravo načelom uti possidetis: povijesne, etničke ili neke druge granice su irelevantne; izvor prava je jedino pozitivno pravo (ono koje je na snazi), pa su tako i granice one koje su zatečene u trenutku osamostaljenja republika.

2. Nepoštivanje međunarodnog prava. Temeljna imperativna norma cjelokupnoga međunarodnog prava je zabrana upotrebe oružane sile.

Pravo je civilizacijski doseg: gdje se ne poštuje pravo, počinje moć. Znajući da za ostvarenje svojih ciljeva nemaju legalnoga (pravnog) uporišta, političke vođe Srba (Slobodan Milošević i drugi) su se oslonili na oružanu silu . Priklonila im se Jugoslavenska narodna armija: u cilju „očuvanja Jugoslavije“ pod svaku cijenu, pa i Jugoslavije pod srpskom hegemonijom, otvoreno je ratovala na strani Miloševića i srpskih pobunjenika u Hrvatskoj, protiv novoizabrane hrvatske vlasti .
Poštivanje prava, načela legaliteta, išlo je u prilog Hrvatskoj, vojno inferiornoj. Srbijanske državne i političke vlasti u Beogradu, za ostvarenje cilja države u kojoj će živjeti svi Srbi, nisu imale legalno sredstvo: mogli su jedino primijeniti silu.
Valja lučiti pojmove raspada Jugoslavije od oružanih sukoba koji su taj raspad popratili. Raspad države (pa i SFRJ) nije protivan međunarodnom pravu i može se odigrati na miran način. Svaka upotreba oružane sile (i one koja je popratila raspad SFRJ) je u međunarodnom pravu protupravna.
4.3. 17. kolovoza 1990. su oružjem pobunjeni Srbi sa područja sa srpskom većinom u Hrvatskoj (općine Obrovac, Dvor na Uni, Vojnić i Lapac, sa svojim sjedištem u Kninu), i uz svesrdnu pomoć JNA krenuli u rušenje hrvatske države s ciljem stvaranja srpske države koju bi postupno priključili matici Srbiji. Toga dana su srpski pobunjenici blokirali barikadama prometnice (balvan revolucija) prvo u Benkovcu i Kninu (a poslije i po čitavoj Hrvatskoj), podstreknuti vodstvom u Beogradu na čelu sa Slobodanom Miloševićem, koji je sve političke strukture Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova stavio pod svoju kontrolu . Krajnji cilj je bio stvaranje Velike Srbije, etnički čiste, tog davnog i nikad neispunjenog cilja srpskih radikalnih nacionalista i esktremista.
Posljedica su ratovi koje su Srbi vodili, prvo u Hrvatskoj, potom posebno krvav u Bosni i Hercegovini, a zatim i na Kosovu, odakle je sve i krenulo.

4.4. Na stalni, sračunati poticaj srpskih nacionalista iz Beograda, ustaški zločini, njihova genocidna politika i strahovlada za vrijeme Drugoga svjetskog rata su bili mobilizirajući faktor Srbima devedesetih godina – pobunu protiv nove, demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj (premda u prvo vrijeme nacionalističke ) su velikosrpski ideolozi opravdavali strahom od novih zločina Hrvata. Tako su svojatanje teritorija Republike Hrvatske, oružana pobuna i oružani sukob nalazili uporište u tvrdnjama o povijesnoj krivnji hrvatskoga naroda i vječnoj ugroženosti srpskog . Ne želeći se upuštati u pobijanje iracionalnoga , valja spomenuti osnov kaznene odgovornosti: odgovornost je uvijek individualna, odgovara pojedinac za vlastita djela.




SAŽETAK


Zajednička država južnoslavenskih naroda, Jugoslavija, kroz čitavo dvadeseto stoljeće odgovarala je većini srpskih političara kao unitarna država, pod hegemonijom srpskoga naroda. Nesrpski narodi su u Jugoslaviji bili u većini, pa je tekao proces federalizacije: u „prvoj“ Jugoslaviji, pred Drugi svjetski rat - osmišljena je Banovina Hrvatska, a tihom demokratizacijom „druga“ Jugoslavija je dobila koncepciju „labave“ federacije. Bujanjem snažnoga nacionalističkog pokreta u Srbiji, pod vodstvom lidera Slobodana Miloševića, taj se proces nastojao zaustaviti, što je naišlo na otpor drugih federalnih jedinica. Uz to, labavljenjem centralne autoritarne i vlasti jačale su centrifugalne sile. Kada je postalo jasno da se Jugoslavija ne može održati (nestalo je kohezivnih faktora, a diktatura je odumirala), cilj Srbije je postao da se dijelovi Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, gdje u znatnijem broju živi srpsko stanovništvo, priključe srpskoj državi - pod cijenu upotrebe oružane sile.
Uzrok ratova koji su popratili raspad Jugoslavije bio je u nepoštivanju prava.
Pridruži nam se na Faceu Prati pravsthr na Twitteru Prati pravsthr preko RSSa